Bilješke s radionice s radnicima i predstavnicima sindikata iz Srbije

Sindikalne borbe u Srbiji suočavaju se s institucionalnim i ekonomskim preprekama koje izravno ugrožavaju ideju pravedne tranzicije i stvarne slobode udruživanja. Predstavnici sindikata izloženi su izravnoj represiji. Primjeri od 48 kaznenih prijava protiv jednog predstavnika i otpuštanja sindikalnih vođa pokazuju da je sloboda udruživanja samo nominalna. U takvoj poziciji, sindikat nema moć voditi, organizirati i štititi radnike tijekom procesa tranzicije, ostavljajući ih ranjivima.

Postoji sustavni jaz između pravnih obveza i provedbe. Uprava tvrdi da je "neznanje" u vezi sa sigurnosnim problemima jer nadzornici ne prenose izvješća. To potvrđuje da se informacije i kontrola namjerno uskraćuju radnicima i sindikatima.

Problemi s otrovnim parama i nedostatkom filtera pokazuju da se zanemaruju ekološki standardi, a radnici s odrađenim radnim stažem snose najveći teret rizika, što je izravno suprotno načelu pravedne tranzicije.

Zlouporaba subvencija: Radnici su na ugovorima na određeno vrijeme samo za vrijeme trajanja državnih subvencija. To potvrđuje da strani ulagači koriste državu za kratkoročnu optimizaciju dobiti umjesto za dugoročnu održivu proizvodnju.

Neizvršenje ugovora: Poslodavci primjenjuju odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora koje im najviše odgovaraju. Nadalje, izbjegavanje povećanja minimalne plaće isplatom bonusa za godišnjicu i smanjenjem bonusa za bolovanje dokazuje da kolektivni ugovori nisu učinkovito provedivi i da se poslodavci ne pridržavaju zakona.

Međunarodna solidarnost: Uspješna koordinacija sa sindikatom iz Italije kako bi se tvrtka koja kupuje učinila odgovornom dokazuje da su domaće snage nedovoljne i da je potreban globalni pokret kako bi se moć prebacila s brendova na sindikate.

Želja radnika da zadrže minimalne bonuse umjesto da traže sustavna poboljšanja naglašava da kultura straha i ekonomske neizvjesnosti prebacuje fokus sa sustavnih ekoloških i planskih zahtjeva na kratkoročno preživljavanje.

Sustavna represija, namjerni jaz u komunikaciji u vezi sa sigurnošću i zdravljem na radu i rizicima za okoliš te moć globalnih brendova da zaobiđu kolektivne ugovore pokazuju da moć još nije prebačena na radnike. Pravedna tranzicija je nemoguća dok se temeljna radnička prava, pravo na organiziranje i provedivost ugovora rutinski potkopavaju lokalnim upravljanjem i međunarodnim ekonomskim pritiskom.