Nema stvarne moći bez ekonomskog osnaživanja (prvo ekonomsko osnaživanje)

Kada radnici zarađuju jedva dovoljno za preživljavanje (otprilike 1/3 plaće dostatne za život), oni su vrlo ovisni o svom trenutnom poslu, bez obzira na to koliko su loši radni uvjeti. Strah od gubitka posla i nemogućnost prehranjivanja obitelji, plaćanja stanarine ili pokrivanja drugih osnovnih potreba moćna je zamka koja ih drži u tišini. Osim toga, niske plaće znače da nema štednje i/ili dužničkog ropstva, pa ako su otpušteni zbog pokušaja organiziranja, nemaju se na što osloniti. To ovjekovječuje ciklus eksploatacije i eliminira svaku moć koju bi mogli imati.
- Nedostatak financijskih i vremenskih resursa za organizaciju TU (niske plaće znače duge prekovremene sate i/ili dodatne poslove)
- Ekonomski ugrožene radnike lakše je ugroziti (prijetnje gubitkom posla, smanjenjem plaća ili zatvaranjem/preseljenjem tvornice)
- Utrka prema dnu (konkurencija između vlada i dobavljača u zemljama s niskim plaćama onemogućuje jednoj skupini radnika da zahtijeva veću plaću) -> to mora biti sistemska potražnja
- Borba za plaću dostatnu za život nije samo u prihodima; u osnovi se radi o vraćanju dostojanstva, omogućavanju kolektivne akcije (sindikalizacije) i ponovnom balansiranju moći unutar globalnih ekonomskih sustava.