Stoljećima su žene morale trpjeti nasilje i diskriminaciju, isključenost iz prostora utjecaja i uloge moći, te se suočavati sa specifičnim rizicima i doživljavati veće prepreke u traženju pravde od muškaraca. Ipak, radnice i sindikalisti često su u središtu borbe za radnička prava.
Malo radnika u odjevnoj industriji prima plaću dostatnu za život, ali radnice u odjevnoj industriji plaćene su manje od muškaraca s manje mogućnosti napredovanja, što im plaće ostaje niske. Žene su često lišene socijalne zaštite, jednakog postupanja i pravednih radnih standarda, što može značiti da nemaju rodiljni dopust, patrijarhalno okruženje u donošenju odluka, nemaju brigu o djeci i nesigurna putovanja na posao. Neke radnice prisiljene su na obvezne testove na trudnoću.
Ne samo da žene dijele veliki dio posla u lancima vrijednosti odjeće, već su često i okosnica svojih obitelji i zajednica. Ovaj neplaćeni rad, u kombinaciji s diskriminacijom na radnom mjestu, znači da su stavljeni u položaj veće ranjivosti od svojih muških kolega.
Kako bi se postigla pravedna tranzicija, reorganizacija modne industrije mora biti usredotočena na načela eko-feminizma, prepoznavanje, vrednovanje i de-rodnu odluku o radu brige o radnicima i planetu.
Ne možemo postići pravedan svijet bez iskorjenjivanja seksizma, promicanja potrebe za jednakošću i jednakošću na putu prema pravednoj tranziciji. Politike i prakse trebale bi promicati raznolikost i uključenost na svim razinama industrije. Osnaživanje radnica razvojem kapaciteta i obrazovanjem o njihovim ulogama i pravima na radnom mjestu ključno je za prekvalifikaciju i napredovanje prema pravednoj tranziciji.